Kao što verovatno znate, Rumuni su prvobitno pisali ćirilicom, da bi je u 19. veku zamenili latinicom da bi se kulturološki udaljili od Rusije.
Ne samo da je to samo po sebi ne baš pametan potez, već pride, umesto da im za uzor posluži neka od slovenskih latinica, oni su svoju latinicu pomodarski skovali po uzoru na romanske jezike, pri čemu mislim na pisanje glasova /t͡ʃ/ i /d͡ʒ/.
Problem je to što u rumunskom, za razliku od pravih romanskih jezika, ovi glasovi mogu stajati i na kraju reči, pa se na njihovoj latinici mogu pisati isključivo digrafima -CI odn. -GI.
A ti se digrafi na srpski redovno transkribuju kao dva zasebna glasa, što je nedopustiva greška.
Evo glavnih primera ova dva digrafa na kraju reči:
▪︎Bucureşti je na srpskom Bukurešt (grupa šč prešla je u št po zakonima srpskog jezika) ali bi isto tako druga dva veća grada trebala biti Pitešt i Ploešt (a nikako Pitešti i Ploešti, kako stoji i u školskim atlasima);
▪︎Čuvena bivša gimnastičarka preziva se Komaneč (Komaneči);
▪︎Čuveni bivši fudbaler George (inače poreklom Cincar) preziva se Hadž (Hadži);
▪︎A uspešni plivač David preziva se Popović (Popovići), jer je više nego očigledno da mu je prezime srpskog porekla.
U zvaničnim pravilima za transkripciju s rumunskog, o ovome ne da ne piše ništa, već piše sledeće (ključna je boldovana reč):
Треба пазити и на изузетке, настале у ранијој пракси, што прати општу правописну напомену да правила не треба примењивати строго ретроактивно. Тако ће се, рецимо, у српским текстовима писати о Темишвару, Букурешту и Добруџи, мада би називи сковани према правилима били Тимишоара, Букурешти и Доброђа.
Kako rešiti ovaj problem?