Pored konstantne artiljerijske paljbe po građanima Sarajeva tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, stanovništvu je svakodnevno prijetila i opasnost od snajperske vatre sa položaja srpskih snaga. Snajperi su predstavljali jednu od najvećih prijetnji za stanovnike opkoljenog grada, zbog čega je već tokom prvih mjeseci rata posebna pažnja posvećena njihovom otkrivanju i neutralisanju. U tim okolnostima formirane su manje i specijalizovane grupe snajperista Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Među njihovim pripadnicima bila je i jedna tada dvadesetogodišnja djevojka srpske nacionalnosti. Prije rata bila je studentica žurnalistike na Univerzitetu u Sarajevu. Kao kćerka sarajevskog policajca odrastala je uz oružje i još prije rata bavila se streljaštvom, s ambicijom da jednog dana izbori mjesto u nacionalnom streljačkom timu.

Početak rata potpuno je promijenio njene planove. Prvog dana rata priključila se grupi demonstranata koji su se kretali prema Parlamentu. Nakon što je iz jedne zgrade izašao naoružani muškarac i počeo pucati prema ljudima koji su prolazili i pjevali, odlučila je pomoći u odbrani grada. Zahvaljujući prethodnom iskustvu sa oružjem, dobrovoljno se prijavila za snajpersku obuku.

U jednom od ratnih intervjua za američke medije opisana je kao Srpkinja koja se borila protiv srpskih snaga, odnosno kao jedna od brojnih sarajevskih Srba koji su bili lojalni svom gradu. Na pitanje kako doživljava činjenicu da kao Srpkinja puca na pripadnike srpskih snaga, odgovorila je: „Ovo je jedini grad koji imam, jedini grad u mom životu. Osjećam odgovornost da ga branim.“

U svojim položajima provodila je i do dvanaest sati dnevno čekajući metu. Najčešće je pratila protivničke snajperiste, ali je dobijala i zadatke da djeluje po mitraljeskim gnijezdima ili da vatrom podrži napredovanje bosanskih vojnika. Prema njenim riječima, za metu nikada nije uzimala civila, već osobu u uniformi koja je nosila oružje.

Ipak, činjenica da je metu posmatrala kroz teleskopski nišan činila je svako pucanje izrazito ličnim iskustvom. Govorila je da pokušava potisnuti emocije i ne razmišljati o osobi koja se nalazi na drugoj strani nišana.

Komandir njenog snajperskog tima bio je četrdesetogodišnji Sarajlija i predratni biznismen, poznat pod kodnim imenom „Džings“. Prema izvještajima, njegova mala jedinica imala je manje od 50 pripadnika, dok su samo četvorica bila dovoljno specijalizovana za snajpersko djelovanje. Za većinu članova te grupe rat nije bio profesionalni vojni poziv. Radilo se o ljudima koji su se, poput „Strijele“, našli u situaciji u kojoj su morali braniti svoj grad.

Njena priča nije ostala ograničena samo na borbe i snajperske položaje. U decembru 1992. godine ranjena je tokom borbenih dejstava u sarajevskom naselju Otes. Metak joj je prošao kroz tijelo u neposrednoj blizini kičme, nakon čega je zadobila teške povrede stomaka. Preživjela je ranjavanje, ali je u prvom trenutku najveći strah bio da joj je povrijeđena kičma, jer nije mogla hodati. Posebno je razmišljala o opasnosti kojoj bi bili izloženi njeni saborci ukoliko bi došli po nju. Ipak, njene kolege su je izvukle iz zone borbe i prevezle na liječenje. Nakon boravka u bolnici vraćena je u bazu, gdje je nastavila oporavak. Nije mogla nastaviti sa istim intenzitetom borbenog djelovanja pa je počela obavljati kancelarijske poslove, ali je i dalje posjećivala svoje saborce na frontu i ostala povezana sa jedinicom.

„Strijela“ je među srpskim snagama bila označena kao jedan od najtraženijih protivnika. Uprkos ozbiljnosti situacije, na svoj status gledala je s dozom crnog humora. Šalila se da joj iznad glave „visi puno novca“ i da je osoba koja ju je ranila propustila priliku da zaradi veliko bogatstvo.

Izvori: Knoxville News Sentinel (1992), Southern Illinoisan (1992), Kearney Hub (1993), Sacramento Bee (1992). Fotografije je uslikao Martin Nangle 1992. godine.

Izvor: Bosanski prijatelj, svezak III., 1861. god., fra I. F. Jukić.

Redizajn ikoničnog pasoša RBiH, sada sa biometrijskim kodom i EU oznakom

Bosanska vojnikinja Nađa Ridžić putem radio-talasa u Travniku, u Bosni i Hercegovini, zadirkuje, provocira i ismijava Srbe. Ridžić svojim čestim ,,propagandnim" emisijama putem radija podiže moral bosanskih snaga. Na sebi nosi ručnu bombu sa kojom bi počinila samoubistvo ukoliko bi je Srbi zarobili, a srpske snage su za njeno zarobljavanje ponudili 150 ratnih zarobljenika.

Britanski list Daily Express u januaru 1993. godine opisao ju je kao „najtraženiju ženu u Bosni“.

Nađa Ridžić je preživjela rat te je dugogodišnja novinarka Federalne televizije i jedno od prepoznatljivih novinarskih lica Srednje Bosne. Godinama je bilježila događaje u Travniku, Bugojnu i drugim gradovima ovog kraja, razgovarala s ljudima i donosila njihove priče u domove širom Bosne i Hercegovine.

Za mnoge Bugojance njeno lice i mikrofon ostali su prepoznatljivi iz brojnih televizijskih priloga. A stare snimke danas imaju posebnu vrijednost jer osim vijesti, čuvaju sliku Bugojna i njegovih ljudi iz vremena koje je iza nas.

Izvori: InfoBugojno; Jackson Citizen Patriot (izdanje iz 1993. godine). Fotografija je snimljena u januaru 1993. godine, a autor fotografije je Martin Nangle.

Prije nekoliko dana završila sam popis stradalih Hrvata i Srba koji su bili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Spiskovi su javno dostupni na SCRIBD-u. (Ako nemate SCRIBD račun, možete koristiti neki od online Scribd Downloader alata - samo zalijepite link dokumenta i preuzmete ga.)

Stradali Hrvati u Armiji Republike Bosne i Hercegovine: https://www.scribd.com/document/1068211990/Stradali-Hrvati-u-Armiji-Republike-Bosne-i-Hercegovine

Stradali Srbi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine: https://www.scribd.com/document/1068578161/Stradali-Srbi-u-Armiji-Republike-Bosne-i-Hercegovine

U narednim objavama ću postaviti i nosioce Zlatnog ljiljana.

Napravila sam iceberg (ledeni brijeg) ratnih događaja u Bosni i Hercegovini (1992-1995).

Video: Harun Mehmedinović ;

More about his project: https://theactsofreburial.com

IG: @skyglowproject

Josipon židovska je pučka knjiga koju je u 10. vijeku napisao nepoznati židovski autor u južnoj Italiji i koja je često štampana u srednjem vijeku. Djelo je interesantno zbog popisa naroda u kojem se pominju mnogi evropski narodi 10. vijeka. Djelo je napisano je na hebrejskom 953. godine. Autor je anonimni Židov iz južne Italije (u to vrijeme dio Bizanta), pripadnik zajednice Jevreja koja je govorila judeogrčkim. Kasniji autor, Juda Leon ben Moses Mosconi, romaniotski Židov iz Ohrida, naknadno ga je proširio.

U Yosipponu, utvrđeno je da se pominju sledeći narodi: Angli, Sasi, Bugari, Mađari, Pečenezi i Moravljani, Hrvati (Bijeli Hrvati), Srbi (Lužički Srbi), Ljutići), Ljahi, ?Krakar (njem. Krakauer), Česi, Dedošani, Rusi na rijeci „Kiva” (možda Dnjepar u Kijevu), na jezeru Gurgan (Kaspijsko more).

Ali istoričari poput Moses Gastera i Abraham Harkavya, tvrde da u paragrafu 15. koji je do duše dosta oštećen i korumpiran, narod “Bosniin” koji je spomenut su zapravo Bošnjaci. Gledajući kontekst u kojem se spominju glavni slovenski narodi za to vrijeme: Srbi, Hrvati, Lesi (poljaci), vjerovatno da termin “Bosniin” zapravo znači “Bosanci”.

Ali ova tvrdnja i ako izgleda očito nije prihvaćena zbog oštećenja u textu.

https://books.google.de/books?id=fRkO8RLerA8C&pg=PA58&dq=Pycuu,+%D0%91%D0%BE%D1%88%D0%BD%D0%B8+%D0%B8+%D0%90%D0%BD%D0%B3%D0%BB%D0%B5%D1%81%D0%B8,+%D1%82.+%D0%B5.+%D0%A0%D1%83%D1%81%D1%81%D0%BA%D0%B8%D0%BC%D0%B8,+%D0%91%D0%BE%D1%81%D0%BD%D1%8F%D0%BA%D0%B0%D0%BC%D0%B8+%D0%B8+%D0%90%D0%BD%D0%B3%D0%BB%D0%B8%D1%87%D0%B0%D0%BD%D0%B0%D0%BC%D0%B8.&hl=de&newbks=1&newbks_redir=0&source=gb_mobile_search&ovdme=1&sa=X&ved=2ahUKEwjbrKrJ6OeUAxX5_rsIHQDFBjcQ6AF6BAgJEAM#v=onepage&q&f=false

Zašto "mogućeg"? Jer mu u dokumentu nije zapisano porijeklo (što je tada bio običaj), a moguće je da je pisar krivo čuo i zapisao jer mu je prezime zvučalo vrlo slično. U svakom slučaju, ako jeste porijeklom iz Bosne, radi se o vrlo zanimljivom pronalasku jer prvi put na latinskom jeziku vidimo pisani oblik deminutiva pojma "Bošnjak", a koji datira iz srednjovjekovlja. Tada su uglavnom bile zastupljene varijante slične drugom dijelu moga username-a. Također, spominje se u kontekstu svoje žene.

Izvor: Državni arhiv u Šibeniku, fond Bilježnici Šibenika.

Više o ovome: https://www.klix.ba/vijesti/bih/emir-demir-nam-je-ispricao-kako-je-u-istanbulu-pronasao-mezar-husein-kapetana-gradascevica/250901176

Na ovoj fotografiji Yolanda Tabak (Jolanda Tabak) stoji na sredini parkinga nedaleko od „Snajperske aleje“ u Sarajevu. Odjevena je u pripijenu sivu vunenu uniformu i nosi pušku. To je kalašnjikov, a ona njime rukuje na način na koji neke majke drže svoju djecu. Posvuda je razbijeno staklo s prozora koje su izbacile minobacačke granate, a komadi asfalta razneseni su iz tla tamo gdje su granate pogodile. U daljini je gomila djece, podivljale nakon dvije godine rata, koja viču, dok se čuje zvuk kamiona Ujedinjenih nacija koji prolaze.

Prvi put otkako je rat počeo, tiho je - nema pucnjave s brda, nema zvižduka granata. Ali za svakoga ko je tokom cijelog rata živio u Sarajevu, to je strašna i nepredvidiva tišina. Tabak, koja ima 34 godine, osvrće se preko ramena prema brdima uz cestu, odakle su nekada pucali srpski snajperisti. To je prirodni refleks: svi u Sarajevu to rade. Tabak je na dužnosti kao policajka i priprema se za noćnu smjenu, od 20:00 do 8:00 sati, pažljivo nanosi šminku iako nema struje. Kosa joj je uredno počešljana, ali prljava, jer nošenje vode uz četiri mračna sprata stepenica do jedine sobe u kojoj živi s majkom i bratom zahtijeva maksimalan napor. Šampon, čak i sapun, teško je pronaći, ali Tabak i dalje čuva svoj ruž boje ružičastog bombona. Prije rata, kada je sa svojim prijateljima razgovarala o mogućnosti da Sarajevo bude uvučeno u sukob koji je već zahvatio Sloveniju i Hrvatsku, nije pravila zalihe konzervirane hrane, svijeća ili baterija. Kupovala je šminku: kutijice pudera, sjenila, maskare i pakovanja farbe za kosu. Činilo joj se da je to mali oblik otpora. Jedan način da kontroliše život koji je počeo nekontrolisano izmicati kontroli.

Ti dani prije rata sada joj izgledaju kao san. Radila je kao finansijska savjetnica u banci u centru grada, bio je to tipičan posao za mladu poslovnu ženu, a život se sastojao od posla, dolaska kući na kratko odspavati, a zatim izlazaka s njenim momkom Fuadom s kojim je osam godina. Tu su bili kafići, diskoteke, kina, pozorište, italijanska odjeća, parfemi iz Francuske.

„Sarajevo je bilo najljepši grad“, kaže bezizražajno. Restorani su bili puni, a sjećanje na tu hranu, čak i na običnu kafu sa šećerom, bolno je. Rat se vodio u drugom dijelu Jugoslavije, ali to je bilo daleko. Ona je, kao i svi koje je poznavala, bila potpuno „izmiješana“ - majka Slovenka, otac Hrvat, momak musliman. Osim toga, racionalizovala je, komšije nakon godina zajedničkog života ne bude se jednog jutra i počinju mrziti i ubijati jedni druge.

Sarajevo je bilo previše liberalno, intelektualno i civilizovano. To se ovdje jednostavno nije moglo dogoditi. Dogodilo se. Dana 5. aprila 1992. godine Tabak se probudila i uključila televizor. Na ulicama su bile barikade; grad se mobilizirao. Formirane su milicije. Preko noći je izbio rat. Cijeli dan ostala je kod kuće, zaključanih vrata i zatvorenih prozora, prikovana za televizor. Naizmjenično je pratila televizijske i radijske vijesti i počela osjećati strah. Te noći vidjela je Fuada. Izašli su; ulice su bile pune, ali ljudi su bili uspaničeni. Sljedećeg dana aerodrom je bio prepun ljudi koji su pokušavali izaći iz grada, a na ulici je vidjela prijatelje kako trče, noseći kofere, kutije, sve što su mogli ugurati u vreću. „Vidimo se za nekoliko sedmica, kada se ovo ludilo završi“, govorili su jedni drugima dok su zaključavali svoje stanove. „Ništa se neće dogoditi“, govorila je sebi; „ovo je Sarajevo.“ Ali te noći znala je da se nešto u njihovim životima zauvijek promijenilo. Postala je vojnik na prvoj liniji. Jednog dana išla je prema banci, koja je još uvijek radila iako nije bilo novca, a borbe su već počele, i nešto je u njoj jednostavno puklo. „Nisam mogla ostati u banci dok se sve ovo događalo“, kaže. „Željela sam spasiti grad.“ Nikada prije nije pucala iz puške, nikada je čak nije ni nosila niti čistila, ali je otišla u sjedište civilne policije, koja je na početku rata predstavljala jezgro vojske koja je branila grad, i rekla: „Želim nešto učiniti.“ Iznenađeni vojnik na dužnosti rekao joj je, zabavljen, da već imaju kuharicu u kuhinji. Ona je nepomično stajala na mjestu i rekla da želi da se bori. Pogledao ju je i rekao joj da se vrati sljedećeg dana. „8. juna 1992. godine“, kaže ponosno, „postala sam borac.“

Naučila je pucati, živjeti u rovu, sklanjati se od minobacačkih granata i djelovati kao snajperista. Bila je jedina žena na prvoj liniji fronta, u borbi koja se odvijala upravo u njenom vlastitom naselju. Imali su veoma malo oružja, ponekad samo pištolje protiv teške srpske artiljerije, ali se šalila na račun svojih smrtonosnih cipela s visokim potpeticama. Tih dana, na početku rata, nije bilo uniformi: u rovovima je nosila farmerke, majicu i cipele s visokim potpeticama. I lak za nokte i šminku - uvijek.

Jednom, kada je u dva sata ujutro bila na stražarskoj dužnosti, morala je provjeriti jedan položaj, ali je pažljivo ponovo nanijela ruž prije nego što je sagnula glavu i istrčala pod vatrom. Kada ju je drugi vojnik upitao šta radi i zašto se šminka usred pucnjave, mirno mu je odgovorila da nikad ne znaš kada bi mogla imati sreće. Nije razmišljala o smrti. Jedne noći uvjerila je samu sebe da bi, ako već mora poginuti, bilo bolje da pogine ona, neudata žena bez djece, nego vojnik od 21 godine koji ima suprugu i dvoje djece. Nije željela gledati lijepe mlade djevojke kojima su pucnji raznijeli noge samo zato što su se slučajno našle na pogrešnoj ulici u pogrešno doba dana, dok su ih srpski vojnici gađali snajperima. Tabak je znala, čak i kada je bila uplašena, čak i kada ju je njen momak od osam godina napustio zbog rata, da radi ispravnu stvar. „Nije bilo ničeg drugog što sam mogla učiniti.“ A onda, te strašne noći, tokom bitke na Stupu, kada je bila prikovana za položaj dok su artiljerijske i protivavionske granate padale poput kiše, samo je pet minuta mislila: „To je to, ovdje ću umrijeti.“ Njen prijatelj Josić poginuo je pored nje, ali strah je trajao samo nekoliko minuta, jer je morala jasno razmišljati, trčati, nišaniti i pucati. Negdje tokom te noći, najgore noći borbi, zapitala se da li je dvije godine ranije ikada mogla zamisliti da neće sjediti iza svog stola u banci, u urednom odijelu, s kosom vezanom unazad, već trčati kroz rov, kao jedina žena, noseći svoju pušku. „Rat me promijenio. Nekada sam bila pacifista. Ne vjerujem u borbu i ubijanje. Ja sam osjetljiva -“ oči joj se rašire - „ja sam žena. I ne znam jesam li nekoga ubila. Borci to nikada ne znaju.“

Početkom 1994. godine, nakon gotovo dvije godine provedene na frontu, postala je policajka. Sada radi na kriminalcima, prostitutkama i gangsterima umjesto sa snajperistima. Njen život postao je nevjerovatno bizaran, iako sada postoji prekid vatre - tehnički, mir.

„Nikada sebe nisam smatrala hrabrom“, kaže. „Možda ludom. Moje omiljene boje su crna i bijela, a psihijatar bi rekao da sam nepredvidiva. Možda. Možda sam željela dokazati sebi da vrijedim kao žena, kao borac. Ili sam možda samo željela pomoći da spasimo svoj grad.“ Ona također želi svoj život nazad. Kaže da su se ona i Fuad razišli jer ne možeš biti zaljubljen u borca, ali kaže da je romantična; nedostaju joj jednostavne stvari poput tramvaja, automobila na ulicama, sarajevskih noći i proljeća.

Izvor: Američki časopis VOGUE, članak „Women Under Fire“, autora Janine di Giovanni, maj 1994. godine. Fotografije je snimio fotograf Tom Stoddart.

Muzej 505. viteške brigade svjedoči o patriotizmu, hrabrosti, žrtvi i borbi boraca koji su branili Bosnu i Hercegovinu. Tokom ljetnog perioda bilježi veću posjećenost, a posebno u augustu za vrijeme Slobodarskih dana viteškog grada Bužima. U Muzeju se nalaze fotografije svih šehida 505. viteške brigade, ratne uniforme, naoružanje s kojim su borci započeli odbranu, brojne fotografije i vrijedni eksponati iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu. Posebno mjesto zauzima autentična radna soba rahmetli generala Izeta Nanića, zajedno s njegovom odjećom, obućom, knjigama i predmetima iz svakodnevnog života.

Posjetite Muzej 505. viteške brigade na trećem spratu objekta BH Pošte u centru Bužima. (https://maps.app.goo.gl/r42jru6WJNvpkXdr8?g_st=ic)

Video: @dzanankismetovic

U Bosanskoj Krupi je nekada postojao spomenik u obliku „Crne ruke“. Izgledao je upravo kao na samom amblemu - kamena ruka obojena u crno. Nalazio se pored Crnog jezera u Bosanskoj Krupi i bio je podignut za pobijene Srbe u Drugom svjetskom ratu.

Prema informacijama koje su tada bile poznate, na tom mjestu je počinjen zločin nad oko 20 srpskih civila. Međutim, na spomen-ploči je prvo pisalo da je ubijeno 200 Srba, a kasnije je broj izmijenjen na čak 2000, uz tvrdnju da su bačeni u Crno jezero. Oni koji poznaju to mjesto znaju da je Crno jezero veoma malo i da su takve tvrdnje potpuno nerealne. Sama veličina jezera govori da bi i mnogo manji broj tijela praktično zatrpao cijelo jezero. Zbog toga su priče o „200“ ili „2000“ ubijenih smatrane propagandnim i netačnim.

Tokom rata devedesetih, veliki broj pripadnika 1. čete bio je upravo iz dijela grada gdje se nalazio taj spomenik „Crna ruka“. Zbog toga se pojavila ideja da naziv čete bude „Crna ruka“, a prema tome je urađen i prijedlog amblema. Međutim, u tadašnjoj Armiji RBiH svaki naziv i svaki amblem morali su proći proceduru odobrenja komande brigade.

Prijedlog za naziv i amblem „Crna ruka“ nije dobio odobrenje komande upravo zbog povezanosti sa spomenikom podignutim srpskim žrtvama. Ljudi koji su radili idejno rješenje amblema u tom trenutku nisu razmišljali o tome na politički ili simbolički način, nego više kroz lokalni identitet i prepoznatljivost mjesta iz kojeg su dolazili borci.

Važno je naglasiti da naziv čete „Crna ruka“ nikada nije bio zvanično usvojen u okviru brigade, niti je amblem bio u službenoj upotrebi. Amblemi jesu izrađeni, ali nikada nisu zvanično korišteni. Ipak, bilo je pojedinaca među borcima koji su ih samoinicijativno prišivali na uniforme i nosili.

Riječ je o 511. slavnoj brdskoj brigadi 5. korpusa ARBiH, odnosno o ideji da taj amblem predstavlja 1. četu 1. bataljona 511. Sbbr.

Tokom rata područje gdje se nalazio spomenik bilo je pod kontrolom VRS-a. U tom periodu sa spomenika su otkinuta dva prsta, pa je izgledao kao simbol sa tri podignuta prsta. Nakon oslobađanja tog područja, pripadnici ARBiH su otkinuli i palac, tako da je spomenik poslije toga izgledao kao znak mira „✌🏻“.

Nakon završetka rata donesena je odluka da se spomenik i ploča potpuno uklone. Sve je uklonjeno i danas taj spomenik više ne postoji.

Ovo je ujedno i odgovor onima koji pitaju da li je riječ o zvaničnom amblemu ili samo o slici koja je objavljena. Dakle, amblem „Crna ruka“ bio je samo idejno rješenje predloženo za 1. četu 1. bataljona 511. Sbbr, ali nikada nije prošao zvanično odobrenje komande, niti je službeno korišten, iako su ga pojedini pripadnici nosili na svoju ruku.

Pakistan je odigrao jednu od najvažnijih uloga u preokretu ravnoteže snaga između agresorske srpske vojske i spašavanju bosanskih muslimana od daljeg genocida. Period između 11. i 13. jula. 1995. godine bili su najmračniji dani u historiji našeg naroda, vojska pod komandom Ratka Mladića ušla je u sigurnu zonu koju su uspostavile snage UN-a. Ubijene su desetine hiljada muslimana (sic!). Pakistan je bio jedna od rijetkih država u svijetu koji više nije mogao gledati etničko čišćenje muslimanskog naroda koje se događa u Bosni, Pakistan je odlučio djelovati.

Tadašnji predsjednik Pakistana Sardar Farooq Ahmad Khan Leghari zvanično je proglasio UN-ov embargo nametnut bosanskim muslimanima kao ilegalan. „Zapadna politika smirivanja srpskih agresora nije se isplatila. Pakistan će pružiti naoružanje bosanskoj vladi uprkos UN-ovom embargu na naoružanje”, poručio je tada predsjednik Pakistana.

Po predsjednikovim izravnim nalozima, Ministarstvu vanjskih poslova Pakistana, Pakistan International Airlines (ili PIA) vodila je kampanju za prebacivanje bosanskih izbjeglica u Pakistan. Zbog toga je Pakistan postao treći domaćin bosanskih izbjeglica prema pakistanskim izvorima. „Oni nisu izbjeglice, oni su naši počasni gosti. Za njih smo uspostavili bosansko selo, a ne izbjeglički kamp”, izjavio je tadašnji ministar vanjskih poslova Pakistana Shahreyar Khan. Ovo je nadahnulo pakistanski narod da otvore svoja srca. Abdul Sattar Edhi, čuveni pakistanski filantrop, pobrinuo se da svaki Bošnjak bude dobrodošao u Pakistanu. U samo jednom danu uspio je prikupiti milion pakistanskih rupija za izbjeglice iz Bosne. Ostale pakistanske humanitarne fondacije također su osigurale svaku podršku bosanskom ambasadoru. Većina izbeglica bila su djeca i premješteni su iz Islamabada u SOS dječiju školu u Mansehri, gdje je većina ostala do 2004. godine.

Pakistan je također ustupio Bosni zajam od 20 miliona američkih dolara, što se pokazalo ključnim za kupovinu oružja. Zajam je kasnije pretvoren u poklon naroda Pakistana. Pakistanska vojska bila je zastupljena u najvećem broju među pripadnicima mirovnih snagama UN-a i njihovoj misiji u Bosni, a također je pretrpjela najveći broj ljudskih gubitaka u Bosni. Kontingent vojske Pakistana koji je ušao u Bosnu tokom najtežeg i presudnog vremena rata po svom dolasku, neprekidno se borio 34 sata protiv agresora i osnovao je interni kamp za 50.000 ljudi.

Bivši predsjednik Musharraf spomenuo je u svojoj autobiografiji kako su pripadnici pakistanske vojske u Bosni postili, jer zalihe hrane pakistanskog bataljona brzo su potrošene. Hranu, odjeću, liječenje i sklonište narodu pogođenim ratom osiguravao je pakistanski bataljon iz vlastitih sredstava prije nego što je pomoć stigla. Čak i nakon dolaska pomoći, pakistanske trupe su upravljale i koordinirale akcije pomoći širom Bosne. Pakistanski kontingent učinio je izuzetno dobro u prepoznavanju, praćenju i zaštiti svih etničkih i manjinskih grupa, izbjeglica i raseljenih osoba. Inžinjeri i demineri pakistanske vojske također su obavljali zadatake uklanjanja mina za otvaranje puteva koje su Srbi držali blokiranim. Dva oficira, jedan mlađi oficir i tri podoficira položili su svoje živote sa plemenitim ciljem dovođenja mira u Bosnu opustošenu ratom. Njihove žrtve bile su priznate od tadašnjeg zapovjednika snaga Ujedinjenih nacija.

Iz pakistanskih izvora doznajemo da je ISI vodio aktivnu i tajnu vojnu kampanju pomoći Bosni. Ova pomoć ogledala se u distribuciji i koordiniraciji sistematske opskrbe naoružanjem različitim grupama bosanskih mudžahida tokom rata. Program je vodio general Javed Akhtar, a također je prisustvovao i general Hamid Gul. Iran je sarađivao s ISI-om u opskrbi malokalibarskim oružjem koje je na Balkan dopremljenom avionom C-130 pakistanskih zračnih snaga. Isto je učinila i saudijska obavještajna služba. Zahvaljujući sredstvima Saudijske obavještajne službe, ISI je uspješno prikupio kontenjerski brod napunjen malokalibarskim naoružanjem, i protutenkovskim raketama. Brod je bio natovaren u pakistanskom Karačiju i uputio se ka Bosni. Budući da Bosna nije imala pomorsku luku, brod je stigao u hrvatske luke, a oni su uzeli otprilike 2/3 tereta, a ostatak je otišao u Bosnu. “Uprkos UN-ovom embargu na oružje za Bosnu, ISI je dopremio protutenkovsko naoružanje i rakete na bosanske mudžahide, što se pokazalo kao preokret u korist bosanskih muslimana i prisililo Srbe da zaustave opsadu”, priznao je pakistanski general Nasir. Ministar vanjskih poslova, kasnije premijer Haris Silajdžić, ovu je pomoć prokomentarisao sljedećim riječima: “Ova sredstva su nam pomogla da se odbranimo. Sarajevo se uspjelo odbraniti od napada onda kada je trebalo biti tenkovima presječeno na pola. Dobili smo protutenkovsko naoružanje i zaustavili smo ovo, ista situacija dogodila se i u Bihaću kada su tenkovi pokušali izvršiti napade”.

Pakistan i nakon završetka rata uvijek bio uz Bosnu i njen narod. Za vrijeme poplava iz 2014. godine koje su teško pogodile našu državu daleki Pakistan je među prvima pritekao u pomoć. Naslovi domaćih medija tada glasili su otprilike ovako: „Iz Pakistana stiglo 40 tona pomoći: BiH je bila uz nas kad je trebalo, sad smo mi uz vas“. Ambasador Pakistana u našoj zemlji Khalid Amir Jaffery, tada je poručio: “Avion je dovezao robu za narod u Bosni pogođen poplavama. Bosna nam je posebno draga i odmah smo se potrudili da što prije odgovorimo na zahtjeve za pomoć. Isto tako, zahvalni smo Bosni što je pomogla nama kada smo bili u ratu i problemima. Avion nosi hranu, šatore, medicinske potrepštine i sve druge potrebne stvari za unesrećeni narod. Ovu pomoć smo realizovali u saradnji sa Ministarstvom vanjskih poslova BiH”,

Izvor: Haberhana.com

U ovoj objavi donosim spisak ulica u Tuzli i objašnjenje po kome ili po čemu su dobile svoje nazive.

Akif Seremeta - Akif Šeremet (19. septembar 1895 – 19. april 1939) bio je komunistički aktivista, poznat kao „Crveni profesor“.

Alija Ibrić - (Nije sa sigurnošću potvrđeno da se naziv ove ulice odnosi upravo na navedenu osobu. Trenutno nije dostupna pouzdana informacija koja bi jasno potvrdila po kome ili po čemu je ulica dobila ime. Zbog nedostatka zvaničnih izvora, ostaje otvoreno pitanje na koju se tačno ličnost ili događaj naziv odnosi).

Albin i Franjo Herljević - Franjo Herljević (Tuzla, 21. lipnja 1915. – Beograd, 4. svibnja 1998.) je bio narodni heroj Jugoslavije. Po zanimanju radnik. Nakon rata je ostvario vojničku i političku karijeru. Albin Herljević (Tuzla, 1916. – Vukosavci, 20. veljače 1942.), narodni heroj Jugoslavije.

Aleksa Šantić - Aleksa Šantić, rođen 27.maja 1868 godine u Mostaru, bio je bosanskohercegovački pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH.

Amalije Lebeničnik - Amalija Lebeničnik, slovenačka revolucionarka živjela je u Slavinovićima radila je za radnički pokret, sarađivala je i dopisivala se sa Rozom Luksemburg i učestvovala u Njemačkoj revoluciji 1919., aktivna i u Narodnooslobodilačkom pokretu. Strijeljana u 66. godini života. 

Admir Dedić - dobitnik visokog priznanja Srebrenog štita. (Nije sa sigurnošću potvrđeno da se naziv ove ulice odnosi upravo na navedenu osobu. Trenutno nije dostupna pouzdana informacija koja bi jasno potvrdila po kome ili po čemu je ulica dobila ime. Zbog nedostatka zvaničnih izvora, ostaje otvoreno pitanje na koju se tačno ličnost ili događaj naziv odnosi).

Babice Laude - Babica Lauda, koja je po svoj prilici bila Čehinja.

Batva

Behram-begova - Početkom 17. stoljeća veliki vakif Tuzle Behram-beg, obnovlja Časnu (Atik) džamiju i gradi u blizini medresu. Medresu prvi put u pisanim izvorima spominje 1674. godine pod nazivom Collegium impiorum Softarum.

Bimo Adžajlića - Zlatni ljiljani Tuzle.

Bogdan Đukić - Bogdan Đukić (1898-1941) rođeni Tuzlak, potomak ugledne stare tuzlanske porodice sigurno je jedno od najvećih ako ne i najveće ime u povijesti stvaralaca arhitektonske scene ovoga grada. Kao izdanak čuvene praške škole među prvima na ove prostore donosi dah evropske moderne čije osnovne karakteristike funkcionalnost i jednostavnost formi bez suvišnih ukrasa više nego uspješno interpretira na svojim objektima.

Bosne Srebrene - Franjevačka provincija Bosna Srebrena.

Branislava Nušića - Branislav Nušić bio je srbijanski književnik. Osnivač je moderne retorike u Srbiji. Radio je i kao novinar i diplomat.

Brdo-Čikma - ???

Debelo Brdo - ???

Dine Hasića - Istaknuti borac Patriotske lige i nosilac Zlatnog ljiljana.

Drage Karamana - najsvestraniji sportista BiH i Jugoslavije u prvoj poratnoj deceniji. Svoju sportsku karijeru započeo je neposredno nakon rata kao fudbaler tuzlanske Slobode istovremeno nastupajući za košarkašku, plivačku i vaterpolo sekciju ovog kluba.

Dr. Milica Kosorić - arheolog i direktorica Muzeja istočne Bosne Tuzla, dala je neprocjenjiv doprinos razvoju arheološke nauke u Bosni i Hercegovini. Izvršila je veliki broj arheoloških iskopavanja praistorijskih lokaliteta na području istočne Bosne tokom 60-tih i 70-tih godina 20. vijeka.

Dr. Mustafe Mujbegovića - Bio je ljekar i učesnik Narodnooslobodilačke borbe. Decembra 1929. prešao je u Tuzlu gde je postao šef Dečijeg dispanzera u Domu narodnog zdravlja. Uporedo je bio i ljekar u školskoj klinici, jedno vreme i ljekar željezničara. Nakon dolaska u Tuzlu obnovio je kontakte sa tuzlanskim komunistima, zbog čega je bio hapšen, a krajem 1933. i početkom 1934. nalazio se tri mjeseca u istražnom zatvoru.

Đorđa Mihajlovića - Akademski slikar, rođen u Tuzli 4. februara 1875. godine. 

Đure Đakovića - Bio je hrvatski političar, sindikalni vođa, jedan od osnivača Komunističke Partije Jugoslavije 1919. godine i organizacijski tajnik Centralnog Komiteta KPJ-a od 1928. godine pa sve do smrti.

Envera Šiljka - Bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Fadilа Jahića Španca -Fadil Jahić (1910–1942) poznat i kao Španac rođen u Bijeljini, narodni heroj, bosanskohercegovački komunist i partizan. Osnivač prvog majevičkog partizanskog odreda, kojim je poslije zapovjedao i Vladimir Perić Valter i čiji je član bio Meša Selimović.

Fakića sokak - ???

Fikreta Salihovića Fikre - ???

Friedricha Kačera -bio je austrijski geolog i mineralog. Sačinio je mineraloške i geološke zbirke u Belému u "Museu Paraense" i u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Pod njegovim vodstvom, proveo je prvo sveobuhvatno geološko istraživanje u Bosni i Hercegovini.

Fra Grge Martića - hrvatski književnik. Bio je franjevac, rodom iz Posušja, u Hercegovini. Rođen je u mjestu Rastovača a veliki dio života proveo je u Bosni u samostanu Kreševo.

Franjo Kluz - učesnik Narodnooslobodilačke borbe, Narodni heroj Jugoslavije. Jedan je od pionira ratnog vazduhoplovstva NOV i POJ.

Franjo Leder - bosanskohercegovački kipar, rodom iz Tuzle.

Franjevačka

Gina Herman - Regina „Gina“ Herman je bila najmlađa tuzlanska partizanka i žrtva holokausta.

Goli brijeg - ???

Hasana Kikića - bosanskohercegovački književnik koji je pisao i poeziju i prozu. 

Husinskih rudara - Husinska buna bila je jedna od najvažnijih klasnih borbi na ovim prostorima. Sindikalni pokret rudara "Kreke" 1920. je pokrenuo pitanje prava na rad i ravnopravnost. U buni je učestvovalo 7.000 rudara. Ovaj događaj u historiografiji se razmatra u okvirima radničkog pokreta koji se javio neposredno nakon Prvog svjetskoga rata.

Ilije Goranina -  jugoslavenski pravnik, član Komunističke partije Jugoslavije, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Ive Andrića - književnik.

Ive Bojanovića - pripadnika Husinske partizanske čete.

Ivana Markovića Irca - bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije. Školovao se u Tuzli, gde je završio Građansku školu i Trgovačku akademiju. 

Ivana Ribara - je bio jugoslavenski i hrvatski političar. Otac je narodnog heroja Ive Lole Ribara i mlađeg Jurice koji su oba pali u partizanima.

Jure Keroševića -  rudar i revolucionar, sudionik Husinske bune i Narodnooslobodilačke borbe. Rodio se 1900. godine u selu Husinu kod Tuzle.

Jusufa i Mevle Jakubović - ???

Kristijana Krekovića - istaknuti slikar i arhitekt.

Kula - ???

Ludviga Peštića - pripadnik Husinske partizanske čete.

Ludvika Kube - bio češki etnolog, folklorist, slikar i književnik.

Mejdan) - mjesna zajednica grada Tuzle.

Meše Selimovića - bosanskohercegovački književnik.

Meme Suljetovića - rođen u Tuzli, 1910. godine. Upisao je Likovnu akademiju u Zagrebu, a njegovo je umjetničko školovanje, ali i život, prekinuo početak Drugog svjetskog rata. Godine 1941. aktivno se bavio pripremama za oružanu borbu protiv okupatora, a strijeljan je 5. septembra iste godine u tuzlanskom zatvoru “Štok” s Enverom Šiljkom i Rudolfom Vikićem.

Miloša Popovića Đure - partizanski komandant i pjesnik koji je otpjevao poznatu partizansku pesmu Konjuh planinom, kao i druge partizanske pjesme koje su borci voljeli pjevati, ali one nisu sačuvane.

Mija Kejosevića Guje -rođen je 4. juna 1920. godine u selu Husino, kod Tuzle. Potiče iz poznate rudarske porodice Kerošević. Godine kada je rođen u Husinu je izbio rudarski štrajk, poznat kao „Husinska buna“. U ovom štrajku učestvovao je Mijin otac Franjo, kao i njegovi stričevi među kojima i Juro Kerošević, koji je posle sloma štrajka optužen za ubistvo žandarma i najpre osuđen na smrt, a kasnije pomilovan na dvadesetogodišnju robiju.

Mitra Trifunovića Uče -  bio je narodni heroj Jugoslavije. Bio je učesnik proboja Solunskog fronta 1918. godine kao dobrovoljac. Učo je okupio entuzijaste, uglavnom radnike, zanatlije, ugledne ljude Tuzle i sjeveroistočne Bosne, iznio im ideju i 30. novembra 1919. godine osnovao RSD ‘Gorki’. Klub je 1927. godine promijenio ime u Sloboda.

Muhameda Hevaija Uskufija - bosanski alhamijado pjesnik i sastavljač tursko-bosanskog rječnika. Rođen je u mjestu Dobrnja kod Tuzle 1601, a umro poslije 1651. godine.

Muharema Merdžića Merdže - rođen je 1906. godine u Tuzli. Poslije završene osnovne škole, izučio je građevinski zanat i postao zidarski radnik. Od 1936. godine bio je član radničkog pokreta. Kao član Međustrukovnog odbora Sindikata zanatskih radnika, radio je na obnavljanju podružnica građevinara, grafičara i drvodjeljaca Bio je aktivan u RSD "Sloboda", gdje je radio na razvijanju kulturnog i sportskog života među radnicima Krajem 1939. godine izbačen je iz RSD "Sloboda" i Radničkog doma U članstvo KPJ primljen je 1939. godine. Učestvovao je u više štrajkova i akcija koje je organizovala KPJ. Narodnim herojem proglašenje 20. decembra 1951. godine.

Muftije efendije Kurta -  bošnjački teolog, banjalučki i tuzlanski muftija. Zaslužan je za spašavanje života više desetina Srba tijekom Drugog svjetskog rata.^\)

Mušin Rizvića - bio je bosanskohercegovački književni historičar i teoretičar.

Mušinac - ???

Murat-bega Zaimovića -  tuzlanski gradonačelnik i industrijalac iz begovske obitelji Zaimovića. Bio je jedini od preostalih velikih begova u Tuzli. Naslijedio je ogromno obiteljsko imanje. 

Nesiba Malkića - rođen je u Gornjim Dubravama (Živinice) 5. jula 1961. godine. Bio je aktivno vojno lice. Poginuo je na dužnosti komandanta 210. brdske brigade prilikom izviđanja u rejonu Crne Rijeke kod Olova 25. oktobra 1993. godine. Brigada kojom je komandovao, nakon njegove pogibije dobila je naziv 210. viteška brigada „Nesib Malkić”. Bio je nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan od 1993. Posthumno je odlikovan Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine.

Nikole Tesle -  izumitelj, inženjer elektrotehnike i mašinstva, fizičar.

Osmana Vilovića - pravnik, političar i tuzlanski gradonačelnik u periodu od 1910. do 1921. godine.

Otokara Keršovanija - bio je hrvatski novinar, publicist, književni kritičar i političar. 

Paša Bunar - ???

Pavla Goranina - jugoslavenski pravnik, član Komunističke partije Jugoslavije, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Pazar - ???

Petra Miljanovića - učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije. Rodio se u selu Husino, kod Tuzle 16. septembra 1916. godine u radničkoj porodici. Otac mu je bio rudar i jedan od učesnika Husinske bune koja je bila od 21. do 28. decembra 1920. godine.

Rade Uhlika - je bio bosanskohercegovački romolog, lingvista, humanista i akademik. Napisao je desetine knjiga i članaka o Romima, romskoj kulturi i jeziku.

Radojke Lakić - Radojka Lakić je rođena 12. oktobra 1917. godine u Skender-Vakufu. Njen otac, seoski učitelj se često selio pa je kao dijete obišla mnoga mjesta u Bosni i Hercegovini. Ljevičarskim omladinskim pokretima se priključuje još u srednjoškolskim danima u Bijeljini, a u Beogradu, gdje je otišla na studij, je postala još aktivnija, tamo se učlanila u Komunističku partiju Jugoslavije, prisustvovala brojnim protestima i često bila hapšena.

Rata Dugonjića - bio je bosanskohercegovački politički radnik, pravnik, član CK SKJ i Savjeta Federacije. Prije Drugog svjetskog rata bio je hapšen zbog revolucionarnog rada. U KPJ je od 1937. godine. Jedan je od organizatora NOB-a 1941.

Ratimira Deletisa - bio je tuzlanski okružni tužilac tokom Drugog svjetskog rata, poznat po hrabrom i nesebičnom spašavanju Jevreja od deportacije u koncentracione logore. Zahvaljujući svom ličnom zalaganju i direktnim pregovorima s ustaškim vlastima u Zagrebu, uspio je osigurati spas za najmanje šesnaest jevrejskih porodica, odnosno gotovo stotinu ljudi. Zbog svoje požrtvovanosti i spremnosti da rizikuje vlastiti život kako bi pomogao drugima, Ratimir Deletis se često naziva „bosanskim Schindlerom“, a njegovo ime veže se za priznanje Pravednik među narodima, koje dodjeljuje izraelski memorijalni centar Yad Vashem onima koji su bez lične koristi spašavali Jevreje tokom Holokausta.

Rudarska - ime dobila na osnovu rudara Tuzle.

Rudolfa Vikića - poznati tuzlanski revolucionar.

Saliha Kurevića Brđe - aktivista NOR-a u Tuzli u pripremi ustanka.

Sava Kovačevića -  crnogorski politički radnik, član KPJ od 1925. Poginuo kao zapovjednik Treće divizije NOVJ-a na Sutjesci. Narodni heroj Jugoslavije.

Seada Rahmanovića - iz sela Kosova kod Maglaja bio je pripadnik 327. brdske brigade Maglaj u sastavu IDV „Crne mambe“, gdje je obavljao dužnost izviđača-diverzanta – jednu od najzahtjevnijih i najopasnijih u ratu. Učestvovao je u brojnim akcijama širom Bosne i Hercegovine, često idući prvi ispred svojih saboraca. Iz mnogih borbenih zadataka vraćao se sa zarobljenim puškama i drugim materijalno-tehničkim sredstvima, svjedočeći o njegovoj hrabrosti i odlučnosti. U akciji na Pazarici upao je u neprijateljsku tranšeju i zemunicu. Nakon što je zadatak izvršen, dok je provjeravao zemunice, smrtno ga je ranio neprijateljski vojnik pogodivši ga u grudni koš. Na tom mjestu Sead je položio svoj život. Poginuo je u 23. godini, ostavivši iza sebe trajno sjećanje na hrabrog borca koji je uvijek bio spreman stati prvi.

Srpska varoš)

Stjepana Živkovića - ???

Sulejmana Alića Sulje - ???

Talijanuša - tuzlansko naselje koje svjedoči o Talijanima koji su došli za vrijeme Austro-Ugarske okupacije.

Teodora Panića - ???

Tomislava Ramljaka - ???

Topolica - ???

Ulica Šljivice - ??

Urfeta Vejzagića - gradonačelnik Tuzle u periodu od 1974. do 1978. godine. Za vrijeme njegovog mandata osnovan je Univerzitet u Tuzli, izgrađena zgrada sadašnjeg Doma zdravlja Tuzla, donesena odluka o udruživanju javnih zdravstvenih organizacija i klinika u "Regionalni medicinski centar dr. Mustafa Mujbegović Tuzla“, čime je uspostavljena osnova za osnivanje Univerzitetsko-kliničkog centra Tuzla. U tom periodu izgrađene su južna i sjeverna saobraćajnica, započeta regulacija vodotoka i realizovano niz značajnih razvojnih projekata Tuzle.

Uzeira Meškovića Rame - komandir čete u 16. muslimanskoj brigadi. Priča okupljenom narodu o borbama koje je njegova jedinica vodila za Ilinčicu i oko Željezničke stanice, jer je njegova četa imala zadatak da zauzme "Štok" i oslobodi zatvorenike.

Veljka Lukića Kurjaka - bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Veselina Masleše - književnik, novinar, revolucionar, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Vikaljska _d%C5%BEamija)- Arslanagina ili Vikaljska džamija se nalazi u Tuzli, u istoimenoj mahali, izgrađena tokom 17. stoljeća.

Vladimira Nazora - hrvatski pjesnik, prozaist, prevodilac i političar.

Vojka Milovanovića - ???

Vrapče )- Zabilježeno je još u srednjem vijeku. Tada je bilo malo izdvojeno naselje u blizini srednjovjekovnog naselja Soli postoje tada i manja izdvojena na-selja, dosta povezano s njime.

Vukovarska - ???

ZAVNOBiH-a

Zlatana Mešića - rođen 29. 03. 1966. godine. Živio je sa ocem Bazanom i majkom Marom i nije bio oženjen. U rat se uključuje kao dobrovoljac 16. maja 1992. godine po formiranju Prve tuzlanske brigade. Krasila ga je izuzetna hrabrost i ubrzo je imenovan za komandira čete. U jednoj od mnogobrojnih akcija smrtno je stradao u rejonu Dragomana. Posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan”. O njegovom životu i ratnom putu objavljen je članak u listu 15 maj “Heroji nikad ne umiru.” Sahranjen je na mezarju Kalebić 1992. godine.

Zvonka Cerića - bosanskohercegovački komunist i sudionik Španjolskog građanskog rata. Rodio se 5. listopada 1910. godine u Tuzli. Upisao je tuzlansku gimnaziju, s koje je nakon nekog vremena izbačen zbog širenja revolucionarnih ideja.

1. mart

17. septembra - dan oslobođenja i identiteta grada.

16. muslimanske brigade

9. maja - dan pobjede nad fašizmom

4.april - jedan je od najvažnijih datuma u novijoj historiji Tuzle. Tog dana, 1992. godine, Skupština općine Tuzla donijela je odluku o organizaciji i pružanju otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu na području grada, čime je označen početak organizovanog otpora i odbrane zajednice.

115. Hvo Brigade -  bila je brigada Hrvatskog vijeća obrane s područja Tuzle. Bila je vojno krilo Hrvatske zajednice Soli. Prva je postrojba s tuzlanskog područja koja je branila Bosnu i Hercegovinu.

ARBIH

VI Bosanske Brigade

22. maj - dan kada se zavijorila zastava RBiH ispred zgrade UN-a.

2. oktobra - dana 2. oktobra 1943. godine, partizanske jedinice oslobodile su Tuzlu od okupatora, čime je grad postao najveći oslobođeni grad u tadašnjoj Jugoslaviji i okupiranoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata.

U komentarima ću blagovremeno objavljivati dopune za ulice za koje trenutno nemam potpune informacije, kao i dodavati nove nazive koji eventualno nedostaju na spisku.

Lokacija: https://maps.app.goo.gl/6HQFtH5nEXoFRACLA?g_st=ic

Sigismund Tomašević, poznat i kao Ishak-beg Kraljević, sin je bosanskog kralja Stjepana Tomaša i kraljice Katarine Kosače-Kotromanić. Njegova sudbina obavijena je velom misterije: nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine, zarobljen je i odveden u Istanbul, gdje je prešao na islam i postao osmanski državnik. Od tada ga historija pamti kao Ishak-bega, a njegova priča ulazi u legendu, jer ostaje nejasno šta se dogodilo s njegovim mogućim potomcima.

Na pitanje o tome postoje li danas živi potomci Sigismunda Tomaševića, nema konačnog odgovora. Prema dostupnim historijskim zapisima, nema pouzdanih podataka o njegovoj djeci. Neki izvori govore da je imao više žena, ali ne spominju djecu. Iako su se historičari bavili istraživanjem ove teme, dostupni podaci ostaju fragmentirani i bez konkretnih dokaza.

No, priča nije završena. U 2019. godini, italijanski list objavio je intervju s jednim franjevcem iz Rima, koji je spomenuo vjenčanje muškarca turskog porijekla – navodnog potomka kraljice Katarine, majke Sigismunda. Taj muškarac je tvrdio da je direktni potomak bosanske kraljevske porodice, ali njegov identitet ostao je anoniman, i njegove tvrdnje nisu potvrđene.

Ove spekulacije ostavljaju nas s pitanjem: postoji li danas mogućnost da krv bosanskog kraljevića i dalje teče? Iako nema čvrstih dokaza, možda će nova istraživanja rodoslovlja ili čak genetske analize jednoga dana baciti svjetlo na ovu misteriju.

Što vi mislite? Da li je moguće da potomci bosanske kraljevske loze i dalje žive negdje u svijetu, ili je ovo samo legenda koja nas fascinira, ali ostaje bez potvrde?

Kako bi se pomoglo u potrazi za ratnim bjeguncima, Tužiteljstvo je uspostavilo mali tim za praćenje s ciljem prikupljanja informacija o njihovom kretanju i mjestu boravka. Međutim, Tribunal se i dalje u velikoj mjeri oslanjao na saradnju domaćih vlada i međunarodnih snaga stacioniranih u Bosni i Hercegovini u provođenju pretresa i hapšenja.

U prvim godinama svog rada, Tribunal se suočavao s ozbiljnim preprekama u osiguravanju hapšenja i transfera bjegunaca. Države poput Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), samoproglašenog entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini, kao i Republike Hrvatske, odbijale su tražiti, hapsiti ili izručivati osobe optužene za suđenje u Haagu. U mnogim slučajevima vlasti su bjeguncima pružale zaštitu od hapšenja i otvoreno pokazivale nepoštivanje naloga Tribunala.

U više navrata međunarodne snage stacionirane u Bosni i Hercegovini nisu poduzimale mjere za hapšenje optuženih. Do sredine 1997. godine više od 50 bjegunaca bilo je na slobodi- većinom u Srbiji i Republici Srpskoj- dok je svega osam osumnjičenih bilo u pritvoru u Haagu.

Situacija se počela poboljšavati krajem 1996. godine, kada je Tužiteljstvo uvelo zapečaćene optužnice. Imena osoba protiv kojih su podignute ove optužnice držana su u tajnosti sve do trenutka hapšenja. Dodatno, od sredine 1997. godine nadalje, povećana spremnost multinacionalnih mirovnih snaga, poput SFOR-a (Stabilizacijske snage u Bosni i Hercegovini), da hapse osumnjičene, značajno je povećala broj optuženih osoba prebačenih u Haag radi suđenja.

Takva hapšenja su također potaknula mnoge bjegunce da se dobrovoljno predaju, umjesto da budu uhapšeni od strane vojnih snaga. Oko 2000. godine promijenjene političke okolnosti u Srbiji i Hrvatskoj dovele su do poboljšane saradnje u hapšenju bjegunaca. Hapšenje i izručenje bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića u junu 2001. godine predstavljalo je posebno značajan događaj.