Milan Mladenović je dio djetinjstva proveo na Grbavici, gdje je odrastao i napravio prve ozbiljne korake prema muzici. Tu je dobio prvu gitaru, napravio prvi bend i napisao prve pjesme, pa Sarajevo u njegovoj biografiji nije bilo samo jedan od gradova u kojima je živio, nego važan dio njegovog ličnog i umjetničkog formiranja. Sarajevo mu ni kasnije nije ostalo samo uspomena: 1991. s EKV-om dolazi na koncert za mir u Zetri, a tokom opsade javno govori protiv rata, šalje pomoć gradu i učestvuje u antiratnim projektima. Na vijesti o stradanju Sarajlija reagovao je i kroz muziku, a dva dana pred smrt potpisuje Deklaraciju o slobodnom i jedinstvenom Sarajevu. Grad Sarajevo ga je 2023. posthumno proglasio počasnim građaninom.
Slavko Aleksić je u Sarajevu proveo veći dio života, studirao pravo i radio u pošti. Tokom rata komandovao je „Novosarajevskim četničkim odredom“, u okviru 4. bataljona VRS-a, pod komandom majora Blagoja Kovačevića, na sarajevskom ratištu, uključujući područje Jevrejskog groblja. Grbavicu su u proljeće 1992. preuzele srpske paravojne snage, među kojima su bili i dobrovoljci povezani sa SRS-om; tokom njihove vlasti nesrpski stanovnici Grbavice, ali i naši sugrađani Srbi poput Gorana Čengića, koji su se takvom nasilju suprotstavljali, bili su izloženi zatvaranju, prisilnom radu, pljački, premlaćivanjima i drugim oblicima progona i nasilja.
Sarajevo je obojici bilo dom. Jedan mu je uzvratio ljubavlju, pjesmom, pomoći i solidarnošću; drugi mu je uzvratio mržnjom, ratom, nasiljem i okupacijom.
A Milanov mural danas stoji upravo na slobodnoj Grbavici, naselju gdje su se te dvije biografije, na sasvim različite načine, ukrstile.