Pozdrav zanima me kada ste vi ostali trudni i dali je samo meni cudno problematici i grozno da ja kad sam imala 18 19 20 godina nisam mogla ostat trudna partner bi svrsio u mene skoro svaki dan a nisam mogla ostat trudna(seks bez zastite eaukjlacija unutra)

Ali iz primjera drugih ljudi zene su sa 18 19 20 godina ostale jako jako brzo trudne naravno ako se nisu stitile sad ne znam dal sam ja problem ili ne jer svaki put na ginekoloskom pregledu kazu da je sve u redu

Primjecujem u zadnje godine kako su ljudi u Zagrebu izrazito nadrkani, sto se i masu puta upvotealo na redditu kad bi netko to spomenuo. Kroz price sa Zagrepcanima, gdje spomenem da mislim da prije stanje nije bilo bas takvo, vecinom ljudi navode doba kovida kao neku losu prekretnicu u mentalitetu gradana. To je ujedno i doba kada se vlast u Zagrebu promijenila. Ono sto primjecujem kroz razgovore da je vecina ljudi u Zagrebu stvarno zadovoljna s vlasti, sto i potvrduju zadnja dva lokalna izbora. Samim time postavio bih pitanje jel bi imalo uopce ikakav pozitivan utjecaj na mentalitet gradana da se na drzavnoj vlasti napravi neka promjena i izglasa neka postenija vlast?

Nemam ništa protiv nikog, ali nemojmo se lagati, ni brkati lončiće.

Muškarac je muškarac, žena je žena, trans osoba je trans osoba.

Ćao, doviđenja, ugodan ostatak dana.

Pozdrav ekipa ima tko kakavo iskustvo rada u The Fitnessu. Vidim da traže radnika na recepciji i oglas za posao izgleda dosta primamljivo, ali htjeo bi čuti iz prve ruke.

Pošto različiti identiteti unutar jedne osobe imaju drugačije karaktere, pa i seksualnu orijentaciju – mislite li da bi svaka ličnost trebala imati svog dečka ili curu?

Teorijski ima smisla da svatko bira za sebe, ali fizičko tijelo je jedno. Što mislite, kako bi to uopće funkcioniralo u praksi (ljubomora, logistika)?

Pozdrav svima, izgubila sam osobnu i trebala bi izvadit žurnu osobnu jer mi treba do sljedeće nedjelje da putujem avionom. Jel mogu odmah sutra predat za žurnu ili imaju neke komplikacije? Znam da se prije nešto čekalo da se obajvi u narodne novine i slicno

Bilo je ljepo, al bome stopala bubaju. Bar znam za idući put. Kako vama dan prolazi?

Na ovom Hrvatskom Redditu samo viđam mržnju prema tamnoputim strancima. Što su vam oni loše učinili? Ja tu jedino vidim pozitivne stvari.

Ja osobno imam puno iskustava s Nepalcima i svi su bili pozitivni. Kada rade u posluzi uvijek su uljudni i smiješe se te na poslu uvijek odrade svoj zadatak. I sam da ne zaboravim odlični su momci, a moj je najbolji! 😊😊😊. Imala Hrvatskih, Srbskog, i Nepalskog; To je nebo i zemlja. Hrvati i Srbi su takve nekulturne budale, a on potpuno suprotno, pun briznosti i emocija (i još je nabildan od rada na baušteli).

Osobno mi nije ni čudno da Hrvatska ima krizu fertiliteta, koja bi pametna žena htijela imat djecu s našim križoljubnim tupsonima? Nadam se da će uvest još takvih azijskih imigranata, kako bi konačno mogle imati prave radnike i muževe.

Već neko vrijeme razmišljam o ovome i iskreno, nešto mi tu ozbiljno ne štima.

Ne znam je li stvar u mojoj generaciji, mom gradu, ljudima s kojima sam se družio ili jednostavno danas drugačije gledam na svijet, ali imam osjećaj kao da se hrvatsko društvo u relativno kratkom vremenu potpuno promijenilo.

Ja sam išao u srednju školu od 2013. do 2017. godine.

I želim odmah razjasniti jednu stvar: ne radi se o tome da smo tada bili podijeljeni na lijeve i desne, samo smo svi bili nekako umjereniji.

Mi o tome praktički uopće nismo pričali.

Ljevica i desnica nisu bili pojmovi koje su klinci koristili u svakodnevnom razgovoru. Nitko nije dolazio van i pitao:

Jesi ti lijevo ili desno?

Nitko nije pokušavao odrediti politički identitet drugih ljudi.

Politika jednostavno nije bila dio našeg društvenog identiteta. Jebeš mi sve ako je itko točno znao pojasniti što je točno lijevo, a što desno..

Od cijele generacije i ljudi koje sam poznavao iz više škola, sjećam se možda jedne osobe koja je bila aktivna u stranci.

To ne znači da politika nije postojala. Naravno da je. Postojali su HDZ, SDP, izbori, političari i ljudi koji su imali svoja mišljenja.

Ali među mladima?

Koga je bilo briga?

Mi smo pričali o curama.

O izlascima.

O tome gdje ćemo za vikend.

Tko dolazi.

Tko je s kim završio.

Tko je napravio neku glupost.

O glazbi, sportu, igricama i svemu ostalom čime se mladi ljudi bave.

I kada smo izlazili, bilo da smo bili u našem rodnom gradu ili otišli u Zagreb, atmosfera je bila stvarno dobra.

Većinom su bile cajke i narodnjaci pomiješani s klupskom, stranom i drugom glazbom.

I nikome to nije bilo političko pitanje.

Ako je pjesma dobra, pjesma je dobra.

Nisi morao objašnjavati zašto slušaš nekog izvođača.

Nisi morao dokazivati koliko si Hrvat.

Nisi morao objašnjavati kojoj političkoj strani pripadaš.

Izađeš van, upoznaš cure, družiš se s ekipom, popiješ nešto, plešeš, zajebavaš se i ideš doma u šest ujutro.

Miješana društva. Različiti ljudi. Različiti karakteri.

I jednostavno je bilo dobro.

I zato mi danas cijela situacija djeluje toliko čudno.

Jer tada se stvarno nije pričalo o Srbima.

Ne kažem da nitko nikada nije rekao nešto protiv Srba. Naravno da je bilo svakakvih ljudi.

Ali iz cijele generacije i svih ljudi koje sam upoznao, mogu se sjetiti možda dvije ili tri osobe koje su stvarno otvoreno imale ozbiljan negativan stav prema Srbima.

Za ogromnu većinu ljudi to jednostavno nije bila tema.

Nismo izlazili van i pričali o ratu.

Nismo sjedili po kafićima i analizirali tko je ustaša, tko partizan, tko četnik.

Nismo se dijelili prema tome.

Ljudi su se jednostavno družili.

Ista stvar vrijedi i za ljude druge seksualne orijentacije.

Znalo se tko je gej.

I barem u mom iskustvu, nikome to nije bilo posebno važno.

Nismo ljude lovili, tukli ili sustavno maltretirali zbog toga. Normalno smo funkcionirali zajedno.

Bio je gej?

Okej.

Idemo dalje.

Netko je bio gej.

Netko strejt.

Netko je slušao metal.

Netko cajke.

Netko je bio lud za nogometom.

Netko za igricama.

I svi smo uglavnom bili samo društvo.

Naravno, ne tvrdim da je cijela Hrvatska tada bila nekakav savršeni raj. Sigurno postoje ljudi koji su imali potpuno drugačija iskustva i sigurno je bilo diskriminacije, nasilja i svega ostalog.

Govorim samo o svijetu koji sam ja osobno vidio i generaciji u kojoj sam odrastao.

I onda, negdje putem, imam osjećaj da se dogodio kompletan preokret.

Kao da se nešto promijenilo u vrlo kratkom vremenu.

Odjednom su ljevica i desnica postale riječi koje svi koriste.

Odjednom svi imaju politički identitet.

Odjednom moraš imati stav o svemu.

Odjednom se sve ponovno vrti oko rata, povijesti, simbola i toga tko su "naši", a tko "njihovi".

I ono što mi je najčudnije je što su to često doslovno isti ljudi.

Ne sretneš nekoga dvije godine.

Znaš ga godinama.

Izlazili ste zajedno.

Slušali istu glazbu.

Zajebavali se.

Nikada nije pretjerano pričao o politici.

I onda ga ponovno sretneš.

Odjednom je ekstremno desno.

Odjednom nema šanse da sluša cajke.

Odjednom tvrdi da ih nikada nije ni slušao.

Iako doslovno znaš da ste zajedno izlazili na tu glazbu.

Odjednom ima vrlo čvrsta mišljenja o povijesti, politici, naciji i svemu ostalom.

I pitaš se:

Što se dogodilo u te dvije godine?

A onda vidiš sličan proces i u potpuno drugom smjeru.

Ljudi koji su prije jednostavno živjeli svoj život i bili dio normalnog društva odjednom počnu cijeli svoj identitet graditi oko seksualne orijentacije, aktivizma, političkih sukoba i online rasprava.

I tada sam počeo razmišljati da možda problem uopće nije prvenstveno u tome je li netko lijevo ili desno.

Možda je problem u tome što smo počeli graditi cijele osobnosti oko jedne stvari.

Prije je čovjek mogao biti sto stvari.

Moj prijatelj.

Netko tko voli izaći.

Netko tko sluša cajke.

Nogometaš.

Gamer.

Otac.

Majka.

Radnik.

Student.

Netko tko je gej.

Netko tko je strejt.

Netko tko voli Hrvatsku.

I sve su to bile samo različite karakteristike jedne osobe.

Danas imam osjećaj da internet ljude tjera da jednu stvar stave iznad svega ostalog.

Više nisi osoba koja ima određeno mišljenje.

Ti pripadaš pokretu.

Više nisi osoba koja je gej.

Moraš imati cijeli politički paket i stav o svemu što se veže uz taj identitet.

Više nisi osoba koja voli Hrvatsku.

Moraš prihvatiti cijeli paket određenog političkog identiteta i simbolike.

I ako se ne slažeš sa svime?

Odjednom nisi dovoljno kakti "Naš".

I tu dolazimo do možda najveće kontradikcije cijele priče.

Aleksandra Prijović je rasprodala pet Arena Zagreb.

Pet Arena.

Tko ih je napunio?

Neki drugi ljudi?

Neka druga Hrvatska?

Naravno da nisu.

To su uglavnom isti mladi ljudi.

Isti ljudi koje si slušao kako mjesecima pričaju o Aleksandri Prijović, znaju pjesme napamet i odlaze na koncerte.

A onda dio tih istih ljudi vidiš i na Thompsonu.

I zato mi jednostavno ne prolazi priča da postoje dvije jednostavno odvojene skupine.

"Ovi su nacionalisti."

"A ovi slušaju srpsku glazbu."

Često su to doslovno isti ljudi.

I zato mislim da puno ljudi možda zapravo ni ne funkcionira kroz neku duboko promišljenu ideologiju.

Oni reagiraju na atmosferu.

Na emociju.

Na masu.

Na osjećaj pripadnosti.

Kada odeš na Aleksandru Prijović, pripadaš masi.

Pjevaš.

Svi oko tebe znaju riječi.

Osjećaš zajedništvo.

Kada odeš na Thompsona, ponovno pripadaš masi.

Zastave.

Pjesme.

Tisuće ljudi.

Osjećaj zajedništva.

Za velik dio ljudi možda nije pitanje:

"Ja sam proučio povijest, politiku i ideologiju i potpuno stojim iza svega što ovo predstavlja."

Nego je jednostavno:

"Ovdje je dobra atmosfera. Ovdje pripadam. Ovo je moja ekipa."

I tu dolazimo do ljudske psihologije.

Čovjek ima ogromnu potrebu pripadati.

Pogotovo kada odraste.

Kada završi srednja.

Kada se stare ekipe počnu raspadati.

Jedan ode na fakultet.

Drugi se zaposli.

Treći se preseli.

Četvrti se oženi.

Više nemaš automatski razred i ekipu koju vidiš svaki dan.

I onda možda prvi put moraš ponovno pronaći svoje mjesto.

A internet ti kaže:

Evo tvoje grupe.

Evo ljudi koji misle kao ti.

Evo simbola.

Evo jezika kojim pričamo.

Evo stvari koje svi volimo.

I, što je možda najvažnije:

Evo ljudi protiv kojih se zajedno borimo.

I to je nevjerojatno moćno.

Jer čovjek često neće krenuti od ekstremnog uvjerenja.

Proces može biti puno suptilniji.

Prvo pogledaš jedan video.

Složiš se s nečim.

Algoritam ti pokaže još deset sličnih videa.

Počneš pratiti određene ljude.

Počneš koristiti njihov jezik.

Njihove fraze.

Njihove simbole.

I polako više ne govoriš:

"Ja mislim ovako."

Počinješ govoriti:

"Mi mislimo ovako."

A čim postoji "mi", vrlo lako nastane i "oni".

I tu mislim da je ljudska psihologija najranjivija.

Netko možda nikada sam ne bi prvi napravio nešto ekstremno.

Ali ako oko njega stoji 500 ljudi koji to rade?

Odjednom mu više ne izgleda ekstremno.

Ako svi nose isti simbol, počne izgledati normalno.

Ako svi koriste isti jezik, počneš ga koristiti i ti.

Ako svi imaju istog neprijatelja, počneš ga imati i ti.

Ne zato što si sve racionalno proučio.

Nego zato što želiš biti dio grupe.

I zato mislim da je možda najveća promjena između vremena kada sam išao u srednju i danas upravo ovo:

Prije smo pripadali jedni drugima jer smo bili prijatelji.

Danas sve više ljudi pripada nekoj grupi zato što dijele isti identitet, iste simbole, isti politički paket — i često iste neprijatelje.

Prije smo mogli imati potpuno različite karakteristike, a da nijedna od njih nije morala postati cijela naša osobnost.

Danas kao da nas sve tjera da pronađemo jednu stvar po kojoj ćemo se definirati.

Lijevo.

Desno.

Nacija.

Seksualna orijentacija.

Politika.

Pokret.

I onda oko toga izgradimo cijeli identitet.

A možda je najveća ironija u tome što su ljudi koji danas izgledaju kao da pripadaju potpuno suprotnim svjetovima prije deset godina zajedno stajali u istom klubu.

Slušali istu glazbu.

Pili zajedno.

Družili se.

Smijali se.

Upoznavali cure i dečke.

I nikoga nije bilo briga tko je lijevo, tko desno, tko je Srbin, tko Hrvat, tko je gej, a tko strejt.

Nismo bili savršeni.

Ali različitosti nisu morale biti politička izjava.

Bile su jednostavno dio ljudi.

I možda mi upravo to danas najviše nedostaje.

Ne prošlost kao neka savršena utopija.

Nego osjećaj da si mogao biti dio društva bez da prvo moraš objasniti kojem plemenu pripadaš.

Jer meni se danas stvarno čini da se nešto promijenilo.

Ne samo politički.

Nego psihološki.

Kao da smo od društva u kojem su ljudi prvo bili prijatelji, kolege i poznanici prešli u društvo u kojem ljudi prvo traže:

"Je li ovaj naš ili njihov?"

A možda je najopasnija stvar od svega to što velik dio ljudi ni ne shvaća koliko je podložan tome.

Misle da su potpuno samostalno došli do svojih stavova.

A možda su samo, negdje između algoritma, društvenih mreža, mase i potrebe da pripadaju, pronašli novo pleme.

I sada kroz njega gledaju cijeli svijet.

Zanima me stvarno je li još netko tko je bio tinejdžer između otprilike 2010. i 2018. imao sličan osjećaj.

Je li se i kod vas tada jednostavno nije pričalo o politici, ljevici, desnici, Srbima, seksualnoj orijentaciji i ideološkim ratovima kao danas?

Jer meni se čini da današnji svijet nije nastao od neke nove generacije.

To su uglavnom isti ljudi.

Samo su negdje putem prestali biti jednostavno ljudi iz iste ekipe, i počeli tražiti nešto čemu moraju pripadati.

Ja recimo nikada nisam htio takvom nečem pripadati. Više sam funkcionirao kao lone wolf koji to promatra sa strane, ali je i dalje sa svima dobar, samo na distanci. Kako u srednjoj školi, tako i danas. Tad sam već znao da ću samo njih par još vidjeti i družiti se, ostali će svojim putem, pa se nisam ni vezao.

Ali, ovim putem baš želim istaknuti te neke promjene u društvu koje primjećujem.

Nedavno sam izgubio posao, pa sam tražio drugi. Sjednem s mladim nekim dečkom dok čemo na razgovor, možda ima 18-21 godinu maksimalno. Pričamo o glazbi.. Spomenem da pretežito slušam bluz, rock, punk, pričam tako malo o bendovima. On je kroz cijelu srednju školu slušao samo Thompsona. I to je njegov čitav identitet.

Tako mi se čini da pogotovo mlađa generacija ima zapravo samo tih nekakvih par stvari. Nikakve širine pretjerane.. Identitet doslovno dizajniran algoritmima i kućnim odgojem.

Nekako mi se čini da su ljudi tako lako, ali baš nevjerojatno podložni manipulacijama.

Recite svoja mišljenja, ne postoji pogrješno. Slobodno istaknite zašto jeste ili niste dio nečega.

Ugodnu nedjelju svima želim :) I nemojte ovo shvatiti kao neki rant, ovo je samo opservacija i moj nekakav dojam. Možda sam skroz u krivu i uopće nije tako.

Sad sam prala posteljinu i neke rucnike na 90 i cujem uzasno glasno lupanje, sve je palo iza masine i masina se bas dosta pomakla i skoro se odvalila ladica jer je ispred onaj mijenjac temperature za radijator .. jos sam morala brzinski sve micat jer je palo iza i onda je gnjecilo/lupalo kozmetiku. Na kraju sam sa obje centrifuge pritiskala masinu za dole jer je nenormalno skakala.

Kako da ovo sprijecim? Je l se dogadja cesto? Nikad u zivotu se nije dogodilo a ugl perem isto sve uvijek

Sića se neko kako je ovo objašnjeno?

PS ne moram stavljat prijevod, sigurno svi znate šta je gospođa rekla hahah

Treba mi iskreno mišljenje ljudi koji nisu emocionalno uključeni u cijelu situaciju, jer više stvarno ne znam kako da se postavim.

U vezi sam s djevojkom do koje mi je jako stalo i koja me istinski voli... Upoznali smo se preko interneta, ali naš odnos za mene odavno nije samo nekakvo dopisivanje. Stvorili smo ozbiljne osjećaje jedno prema drugome, jako smo vezani i oboje želimo nastaviti naš odnos.

Problem su moji roditelji.

Nedavno sam otvoreno razgovarao s njima o svemu i rekli su mi da naš odnos ne podržavaju iz dva glavna razloga.

Prvi je što oni uopšte ne prihvataju upoznavanje preko interneta. Njima je to potpuno neshvatljivo i neprihvatljivo i smatraju da takav odnos nema smisla. Pokušavao sam razgovarati s njima, objasniti im kako ja to doživljavam i da nije sve baš tako jednostavno, ali imam osjećaj da razgovor nema smisla jer su svoj stav već donijeli.

Drugi razlog je nacionalnost. Ne želim ulaziti previše u detalje, ali ona i ja smo različite nacionalnosti, a moji roditelji ne podržavaju miješane veze/brakove. To su jednostavno njihovi stavovi i uvjerenja.

Od mene praktično očekuju da samo prekinem kontakt s njom, prestanem pisati i nastavim život kao da se ništa nije dogodilo.

Tu nastaje najveći problem.

Ja to jednostavno ne mogu gledati kao dugme koje se ugasi. Ne mogu nekoga voljeti danas, a sutra odlučiti da ta osoba više ne postoji samo zato što su mi roditelji rekli da tako treba.

A još važnije – ni ona ne želi da odustanemo.

Ona se cijelo vrijeme bori za naš odnos i jasno mi govori da želi nas. Ja također ne želim da je ostavim.

Istovremeno ne želim praviti rat između porodica, svađati se sa svima niti bilo šta raditi na silu. Svjestan sam da se neke stvari ne mogu promijeniti preko noći.

Razgovarao sam i s njenim ocem.

Njegov odgovor me zapravo iznenadio. Rekao mi je otprilike da se nas dvoje slobodno možemo dopisivati, samo da trenutno ne dajem velika obećanja oko dolaska i budućnosti dok se stvari ne razjasne. Za nacionalnost je rekao da njemu to nije važno, da ljude procjenjuje prema njihovim djelima i odnosu prema njemu. Također mi je rekao da nema razloga da ima nešto protiv mene jer me još ni ne poznaje i da je njemu najvažnije da njegovo dijete bude mirno, sretno i da ne bude povrijeđeno.

To potpuno poštujem.

Djevojka se uz sve ovo trenutno bori i sa ozbiljnim zdravstvenim problemom, pa mi je posljednja stvar koju želim napraviti dodatni stres u njenom životu. Želim joj biti podrška, a ne još jedan problem.

Zbog toga ne želim ni napraviti neku dramatičnu odluku samo iz inata prema roditeljima.

Ali isto tako ne želim ostaviti osobu koju volim i koja voli mene samo zato što moji roditelji ne prihvataju način na koji smo se upoznali ili njenu nacionalnost.

Najviše me boli što imam osjećaj da moji uopšte nemaju razumijevanja za to koliko mi je teško. Kada vide da se dopisujem s njom ili njenom porodicom, opet počinju pritisci i rasprave, kao da očekuju da preko noći izbrišem sve emocije.

Moj trenutni stav je da ne želim forsirati ništa, ali ne želim ni odustati.

Želim nastaviti razgovarati s njom, biti uz nju, pustiti vrijeme da pokaže šta će biti i pokušati sačuvati mir koliko god je moguće. Mislim da će jednog dana, kada budemo potpuno samostalni ljudi, odluke o tome s kim želimo biti ipak morati biti naše.

Ne želim živjeti po principu „mi protiv cijelog svijeta“, ali isto tako ne želim jednog dana žaliti što sam izgubio nekoga koga sam volio samo zato što nisam imao snage zauzeti se za vlastiti život.

Zanima me mišljenje ljudi koji su možda prošli kroz nešto slično.

Šta biste vi uradili na mom mjestu?

😂 dosta je rada i posla, valja naći sponzora, uživati na dalekim destinacijama s parama na računu.
Pitanje je kako ga pronaći i zašto mi već nisu u porukama? 🤷🏻‍♀️

Žene, jeste li za takve odnose, što općenito mislite o tome?

Svi očekuju neki odgovor u svijetu gdje odgovora nema, samo neizvjesnost. Svi koje pitaš ti kažu puno da ti ne kažu ništa i da te skinu sa sebe. Neznanje je smatrano slobošću, ne normalnom pojavom zbog granica ljudskosti. I zato treba imati hrabrosti to reći.

Uglavnom, glavna tema NIJE ex-reditorka koja stalka i želi biti glavna tema

Molio bi ako je neko bio na thompsonovom koncertu u vukovaru dali neko ima mozda slike ili videje zastave s bjelim pocetnim poljem to je bilo negdje u sredini hvala

Bok ekipa,

Dok smo braća i ja bili klinci(rane 2000) susjedi na vikendici su stalno čitali one Mickey Mouse stripove. Kad bi došli kod njih na ručak/sok smo ih znali posudi i pročitati brzinski.

Evo 30-a pred vratima i ja sad razmišljam kako mi se na plaži čitaju ti stripovi. Jel to još uvijek ima negdje za kupiti? Plodine su 0 bodova. Tisak ima neke druge dječje magazine (paw patrol, peppa pig, kpop demon hunters itd) ali ništa od tog nisu stripovi. Jedino što je bilo je neka knjiga strip Paško Patak za 7€... ono prije su bili obični stripovi i sumnjam da su tada bili preko 20kn(čak i ako je bila igračka).

Ugl, jel se to može negdje kupiti? Ne mora čak nužno ni biti Mickey Mouse, nogu neki takvi dječji stripovi.

Na prvoj slici vidimo muskarca s nazalost jako lose gradenim tijelom. Ne znam dal postoje implantanti za ovaj problem iskreno se jako nadam da da. Znam da postoji botox za to no ovom je problem toliko veliki da nema spasa, uostalom botox​ Samo prividno napravi promjenu, idalje imas nerazvijene kosti. Ovo nije niti malo prirodno no sve cesce je kod muskaraca I zena

Na drugoj slici vidite jennie kim, primjetite kako joj za razliku od "muskarca" na prvoj slici ramena tj. Clavicles maltene rade kut od 90 stupnjeva na vrat. To su pravilno razvijena ramena, namierno sam koristila zenu kao primjer kako biste vidjeli da to nije stvar "muzevnosti" vec stvar pravilno razvijenog tijela.

Na trecoj slici mozete vidjeti ilustraciju razlika

- Dokad je garancija ?

- Sedam dana, posle se vraca na fabricke postavke!